Planet Faeton - između mita i stvarnosti

Da li su gromade stijena različitih veličina, koje zovemo asteroidima, ostaci nekadašnjeg planeta? Ako se taj Faeton (hipotetski) nekoć raspao, mora da ga je nešto gadno lupnulo.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
1Komentari
Broj otvaranja3292


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Damir Mikuličić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1986-1987. godine.

Naš je Sunčev sistem nekako čudno građen. Prvo, brojeno od Sunca, četiri su malena planeta: Merkur, Venera, Zemlja, Mars. Zatim, iza Marsa, nema dugo dugo ničega, putuješ stotine milijuna kilometara, a da nigdje ne možeš otpočinuti i protegnuti noge na nekom planetu. Pa ipak, ovdje nije baš da nema "ničega". Na tom dijelu puta umjesto jednog poštenog, pravog planeta nalazi se tisuće i tisuće sitnih komada, kao da je kroz to područje prošla neka interplanetarna drobilica koja je dobro obavila svoj posao mrvljenja. Tek iza tog područja "kamenoloma" planeti se opet nižu normalno: Jupiter, Saturn, Uran, Neptun, Pluton. Ukupno ih je devet, a kad bismo one tisuće krhotina između Marsa i Jupitera složili na hrpu, bilo bi ih deset, peti (po redu od Sunca) bio bi onaj koji sada nedostaje, kojeg nema u jednom komadu. Da li je nekad postojao? Ako jest, što ga je raskomadalo?

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 5-6, iz 1986/1987. godine.
Priča o asterodima ili planetoidima - a tako se u astronomiji zovu ti mali planeti između Marsa i Jupitera - stara je gotovo dva stoljeća, točnije od one novogodišnje noći 1800/1801. kada je talijanski astronom Piazzi otkrio prvi planetoid, Ceres, ujedno i najveći (promjer mu je 770 kilometara). Iduće godine nalazi bremenski liječnik i ljubitelj astronomije Olbers drugi maleni planet, Palas. Treći planetoid, Juno, otkriva 1804. Harding, a 1807. Olbers je ugledao Vestu. Nakon toga nije sve do 1845. godine bilo otkrića novih asteroida. Te godine Hencke zamjećuje na nebu Astreu, 1847. i Hebe. Od te godine nadalje pojačava se lov na asteroide s više ili manje uspjeha, no kad je godine 1890. Max Wolf iz Heilderberga primijenio fotografiju, porastao je naglo broj tih nebeskih tijela i astronomski almanasi punili su se gotovo preko noći novim imenima. Neki su otkriveni i s naših zvjezdarnica, pa tako imamo u svemiru asteroide s imenima "Croatia" (nazvanog u čast otvorenja naše Zvjezdarnice), "Nova Jugoslavija", "Tito", "Srbija", "Beograd". Do danas, ima ih već oko 2000 s proračunatim stazama, cijeni se da ih je ukupno između 50.000 do 100,000 ako se uračunaju i oni najsitniji koji se vjerojatno neće nikada naći, barem ne s teleskopima sa Zemlje. Presitni su to kamenčići, naprosto nekovrsna interplanetarna prašina.

Ukupna masa do sada poznatih planetoida nije veća od 1/1000 mase Zemlje i većina ih se zadržava u zoni između planeta Marsa i Jupitera, premda neki imaju jako izdužene (eliptične) staze pa zađu povremeno i u blizinu Sunca odnosno čak Zemlje. Eros na primjer (promjer mu je 20 kilometara) u stanju je doći na "svega" 22 milijuna kilometara udaljenosti od Zemlje, Ikarus se može približiti Zemlji i do 7 milijuna kilometara, a posebno je uzbuđenje astronomima priredio godine 1937. Hermes, prošavši pokraj Zemlje na svega 600.000 kilometara. Nije isključeno da je nekoć, u davnoj geološkoj prošlosti Zemlje, prije stotina milijuna ili više milijardi godina poneki od asteroida doista i udario u Zemlju. Ako je to bilo tijelo promjera više kilometara, bio je to gigantski meteor koji je probio Zemljinu koru (tada još pogotovo tanku) i izazvao sigurno niz popratnih pojava u formiranju reljefa Zemlje. Geografi, uostalom, danas znaju za niz formacija na površini Zemlje koje su lako objašnjive padom velikih meteora (u Njemačkoj i Kanadi, na primjer).

No, nas ovdje ne zanima toliko tema bombardiranja Zemlje projektilima iz svemira (o čemu možemo popričati jednom drugom prigodom), koliko nastanak i porijeklo onih malih nebeskih tijela između Marsa i Jupitera, tijela koja su, uz meteore preostali nakon raspada repatica, brazdali možda svojedobno po našoj Zemlji, Da li su planetoidi, ovakvi kakvi su danas, nastali prigodom formiranja cijelog Sunčevog sustava, ili su tek preostale krhotine nekog praplaneta koji je svojedobno kružio oko Sunca na nekoj stazi između Marsa i Jupitera? Taj je hipotetski, danas nepostojeći, planet nazvan u astronomskoj literaturi Faeton. Još je slavni Kepler (kojega svi iz škole znamo po "Keplerovim zakonima") pretpostavio da postoji peti planet između Marsa i Jupitera. Kepler nije imao pravo, taj planet nije nikada nađen, no umjesto njega nađeno je na tisuće već spomenutih asteroida.

Da li je između Marsa i Jupitera, tamo gdje sad kruži tisuće malih asteroida, nekad postojao planet razbijen
u komadiće? Ako je tako, zašto i kako se to moglo dogoditi? Mitski junak Faeton nije znao upravljati
sunčevim kolima pa je stradao, a zašto bi stradao hipotetski planet koji je po njemu dobio ime?
Godine 1804., već Olbers pretpostavlja da su mali planeti ostaci, krhotine, od eksplozije hipotetskog Faetona i od tada pa sve do današnjeg dana ne prestaju planetoidi, odnosno njihov praotac planet Faeton, golicati uobrazilju ljudi sklonijih davanju konačnih odgovora na zagonetke o kojima imamo premalo podataka. Koliko god možda na prvi pogled izgleda fantastična pomisao o raspadu jednog planeta na mnogo komadića, svojstva asteroida su takva da sama navode na taj zaključak. Kao prvo, oni su nepravilna oblika, pogotovo oni manji među njima, a međusobno se vrlo razlikuju po stazama. Teško je zamisliti da bi jedno manje tijelo od desetak kilometara promjera i još s eliptičnom stazom, nastalo prilikom procesa formiranja velikih planeta. Pojas asteroida zadaje muke svim teorijama o postanku našeg planetarnog sistema. Najjednostavnije je prvo zamisliti jedan planet na tom mjestu (Faeton), a zatim kasnije njegovo raspadanje. No, dobro, dovde je sve u redu. Ali zašto i kako? ZAŠTO bi se neki planet raspao?

Taj planet nije tek neka staklena čaša koja se razbije kad je malo kvrcneš. Ako se taj Faeton (hipotetski) nekoć raspao, mora da ga je nešto gadno lupnulo. Ili je eksplodirao zbog planetarnih procesa u njegovoj unutrašnjosti, tektonske kataklizme nekog nezamislivo jakog potresa koji je razorio cijeli planet. Nevjerojatno, jer takav potres hranjen energijama samog planeta ne bi imao snagu i da raznese planet, da ga razbaca po velikom sektoru Sunčevog sustava. Možda je krivac svega planet Jupiter kojem se Faeton previše približio? Poput onog Faetona iz starogrčke mitologije (po kojem je taj hipotetski planet i dobio ime) sina Helija (boga Sunca) i Klimene. Na Faetonovu molbu prepusti mu otac na jedan dan upravljanje sunčevim kolima, ali dječak, preslab za taj posao, zapali nebo i zemlju: na to ga je Zeus ubio munjom da spriječi dalju nesreću... Faeton je, poput Dedalova sina Ikara kojeg je snašla slična sudbina, simbol hrabrosti, ali i nesmotrenosti, nerazboritosti.

I upravo ovdje, na toj faetonskoj simbolici osniva se i jedna od "najluđih" hipoteza, hipoteza koja nema veze s približavanjem tog planeta Jupiteru, već ima veze s fantastikom. Govori nam o tome da su Faeton, možda, nekoć nastavala razumna bića koja su ovladala nuklearnim silama i - bilo u nekom nuklearnom ratu ili pak nehotice u nekom eksperimentu s atomskom energijom na planetarnom planu neuporedivo veće koncentracije od ove kakvom mi raspolažemo - razorila vlastiti planet? Jesu li možda ovladali procesom anihilacije materije, proizvodnjom antimaterije, koja je greškom došla u dodir s materijom njihova planeta i - sve odleti u svemir! Previše fantastično, a da bi moglo biti vjerojatno?

Pa ipak, nije a priori nemoguće. Mi smo, na primjer, tek prije dva stoljeća uposlili vodenu paru za pogon strojeva, a danas već znamo napraviti hidrogenske bombe koje, teoretski, nemaju gornju granicu snage. Što je sve mogla postići jedna civilizacija tisuće godina starija, koja se uza sve tehničko znanje nije mnogo razvila u etičkom pogledu? Jesu li Faetonci bili jedna slijepa ulica evolucije? Možda je to poučan primjer i za nas. Ili je ta faetonska tragedija samo plod naše bujne uobrazilje u smislu one narodne "u strahu su velike oči", a posrijedi je zapravo obična prirodna katastrofa bez djelovanja razuma. Hoćemo li ikada doznati pravu istinu? Može li se naći "corpus delicti" o ratničkoj ludosti Faetonaca ili pak o tragici jedne civilizacije koja je ovladala nekim silama, ali su se one nekom fatalnom greškom okrenule protiv svog tvorca.
Nedavno je otkriveno da meteoriti posjeduju magnetizam što bi bio korak bliže prema potvrdi hipoteze da je ona interplanetarna ruševina između Marsa i Jupitera zaista bila nekoć kompaktan planet. Na nekim su pak meteoritima otkriveni tragovi organskih spojeva, aminokiselina, i još nije posve jasno jesu li te organske tvari meteoriti pokupili prilikom prolaza kroz Zemljinu atmosferu ili su pak vanzemaljskog porijekla. Faetonskog možda? U tom slučaju, fantazmagorična slika jedne, vlastitom tehnikom uništene, civilizacije dobila bi, ako ne već potvrdu, a ono barem jasnije okvire unutar kojih bi se naša mašta tek - razbuktala. I ne bez zadnje primisli i o sudbini naše planetarne lopte...

Ukupno komentara: 1
Uključi se u raspravu
Najnoviji komentari
Gordon
08.07.2019. u 01:27 sati

Planet Featon Teorija da asteroidni pojas ima ukupnu masu od 10% mase zemlje je tacna, ali ona je samo deo jednacine, jer treba uzeti u obzir tela koja su prilikom udara u planetu, odletela van asteroidnog pojasa: - Pluton, koji je tek skoro postao planeta - Meseci, na svim planetama suncevog sistema - Asteroidni pojas oko saturna - tela koja su odletela prema suncu - tela koja su odletela van suncevog sistema.