Planetarij budućnosti

Iznenada se nađosmo unutar teleskopske kupole neke zvjezdarnice koju je ocrtao računar. Prizor je toliko realan, da se čovjek osjeća kao da je stvarno u nekoj velikoj zvjezdarnici.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja1342


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Željko Andreić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 3, iz 1987-1988. godine.

Planetarij! Odmah zamislimo malu, iznutra bijelu kupolu koja skriva aparat čudnovatog oblika. Sjedamo u jedan od niza stolica koje su raspoređene oko njega i čekamo. Dok se svjetla polagano gase, operater uz pratnju lagane glazbe objašnjava zalazak sunca i ukazuje na pojavu prvih zvijezda na malom, umjetnom nebu. Uskoro, u potpunom mraku uz zujanje tajanstvene naprave saznajemo kako se gibaju planeti, među zvijezdama stajačicama, kako izgleda noćno nebo na sjevernom polu, ekvatoru, i daleko, daleko na jugu... Upoznajemo tako i zviježđa i kako izgleda sjeverno polarno svjetlo... i brzo dolazi umjetna zora koja znači kraj uzbudljive i lijepe predstave.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 3, iz 1987/1988. godine.
Ovako se do prije godinu-dvije mogao opisati posjet bilo kojem planetariju na svijetu. Iluziju noćnog neba dočarava vrlo složeni projektor koji projicira sitne sličice zvijezda na bijelu polukuglu dvorane. Da bi se prikazalo prividno gibanje Sunca, Mjeseca i planeta, uređaju su dodani posebni mali projektori koji uz pomoć vrlo kompliciranih zupčastih mehanizama pokazuju položaje planeta, na noćnom nebu. Najfiniji od tih mehanizama mogu relativno točno prikazati izgled neba na bilo kojoj geografskoj širini i po nekoliko tisuća godina unaprijed ili unatrag. Međutim, ni planetariji više nisu... Imate li sreću da posjetite jedan od nekoliko planetarija na svijetu koji posjeduju kompjutorizirane projektore, vaš opis planetarija bit će mnogo, mnogo drugačiji...

Prije izvjesnog vremena boravio sam nekoliko dana u Haagu, jednom od najvećih gradova Nizozemske. Šetajući tako nakon naporna radnog dana okolinom hotela, na periferiji, ugledao sam veliki, okrugli, smeđkasti silos. Iz radoznalosti, krenuo sam uokolo ne bih li našao ulaz i objašnjenje svrhe ove čudne građevine. Samo ime OMNIVERZUM koje sam prvo ugledao, "mirisalo" je na nešto astronomsko, ali tko bi bio siguran? Silos je prilično velik, 25 metara u promjeru i petnaestak metara visok. Ne liči na kupolu i jedini ulaz nalazi se na malenoj prizemnoj zgradi koja se naslanja na njega.
Srećom, na zatvorenim vratima piše program predstava. Između nekoliko kino-filmova nalazi se i astronomski program. Jedva sam dočekao sutrašnji dan da uđem u tu čudnovatu zgradu i pogledam kakav program nudi. Već u predvorju se opažaju razlike između ovog modernog kulturno-znanstvenog centra i klasičnog planetarija. Zidovi prostorije harmonično su ukrašeni slikama nebeskih maglica, prizorima iz dalekih krajeva našeg planeta i efektnim fotografijama polijetanja svemirskih letjelica. Centralno mjesto u prostoriji zauzima veliki tv-ekran na kojem se uživo može pratiti nastajanje najnovijeg snimka vremenske situacije u Evropi, primljenog direktora sa satelita Meteosat preko antene smještene na krovu građevine.

I program je vrlo raznolik. Posjetitelj može birati između prirodno-znanstvenog filma, recimo, o Galapagosu, filma o računarima ili o turizmu u Nizozemskoj - i astronomskog programa. Omniverzum je centar za popularizaciju svih prirodnih znanosti, ne samo astronomije. Odabrao sam astronomski program i s nestrpljenjem ušao u kupolu planetarija i ostao zapanjen. Nakon prolaza kroz krivudavi ulazni hodnik, u kojemu je tamno "kao u rogu", iznenada sam se našao u ogromnoj bijeloj kupoli planetarija. Kupola impresionira svojom veličinom: ima punih 23 metara u promjeru. Na moje veliko iznenađenje horizont nije ravan, već je nagnut 27 stupnjeva u smjeru gledanja. Sva sjedišta, ima ih oko 300, okrenuta su u tom smjeru, pri čemu svaki red ima drugačiji nagib, što omogućava svim posjetiteljima da podjednako dobro vide cijelu polukuglu planetarija. Nema više bolova u vratu, dobro poznatih svim posjetiocima planetarija! U prvim redovima praktično ležite u vrlo udobnim ležaljkama, dok se nasloni viših redova polako uspravljaju. Udobnost je maksimalna...

Omniverzum izvana (snimio autor).
Međutim, gdje je planetarij-projektor!? Zvjeram okolo, očekujući veličini kupole primjereni mehanički monstrum koji će projicirati zvijezde na blještavo bijelu kupolu. Međutim od toga nema ništa. U samom središtu podija nalazi se malo uzdignuće na kojem se nalazi dvadesetak centimetara velika staklena polulopta i to je sve! Ova polulopta je u stvari vanjska leća kompliciranog optičkog sistema koji projicira slike zvijezda s malog ekrana velikog samo nekoliko centimetara na kupolu planetarija. Položaj i sjaj "zvijezda" na ovom ekranu određuje posebno, vrlo snažno računalo. Budući da se slika zvijezde može nalaziti bilo gdje na ekranu, ovaj planetarij - projektor ne poznaje ograničenja koja posjeduju njegova starija mehanička braća.

Predstava počinje kao i u svakom drugom planetariju. Dok se svjetla lagano gase i umjetno Sunce zalazi za horizont, nismo previše impresionirani. Uskoro se nalazimo u potpunom mraku, bez i jedne zvijezde na umjetnom svodu. Već sam pomislio da se nešto pokvarilo, kad je počela predstava koju ću dugo pamtiti. Iznenada se nađosmo unutar teleskopske kupole neke zvjezdarnice koju je ocrtao računar. Šest zvučnih kanala stupa u akciju i uz zujanje motora vrata kupole se polagano otvaraju. Prizor je toliko realan, da se čovjek osjeća kao da je stvarno u nekoj velikoj zvjezdarnici. Kroz otvor koji se širi pojavljuju se zvijezde...

Specijalni filmski projektor Omnimax podiže se prema potrebi u projekcionu kupolu. Uz pomoć posebne projekcione leće
projicira sliku sa 70 milimetarskog filma na cijelu kupolu Omniverzuma. Kao izvor svjetla koristi se visokotlačni elektr. luk
snage 15 kW. Film se nalazi na horizontalno postavljenim kolutima. Za svaku projekciju odvrti se oko 100 kg filma,
brzinom od 1,5 m u sekundi. Pa ipak cijeli projektor, uključujući i 6-kanalni zvučni sistem i sistem za premotavanje
filma rade automatski, pod kontrolom računala.
Nakon ovog efektnog uvoda, slika kupole iščezava i na svodu se pojavljuje noćno nebo koje se inače vidi tih dana nad gradom, naravno, ako nema uobičajene naoblake... Računalo redom ocrtava, bez imalo muke, kako su si drevni narodi zamišljali zviježđe Velikog Medvjeda, Labuda, Lava. Lako vrlo brzo i snažno, računalo ovog planetarija pokazuje nam oko 4000 zvijezda, što je nešto manje od 6-7000 koliko bi ih se u idealnim uvjetima moglo vidjeti na nebu. Preko trideset nezavisnih diaprojektora, koji su također upravljani računalom, u toku programa povremeno na kupolu projicira slike planeta, satelita ili maglica, u skladu s objašnjenjima koja se čuju preko zvučnika. Sve je ovdje pokretano računalom, pa je jedan čovjek dovoljan da vodi cijelu predstavu, bolje rečeno, da pripazi da ne dođe do nekog kvara ili greške, jer se inače sve odvija automatski.

Nakon uvodnog prikazivanja zviježđa i većih zvijezda, dolazi glavni dio predstave. Ubrzanim tempom vraćamo se u prošlost, te vidimo kako je nebo izgledalo prije tisuću, dvije i dvadeset tisuća godina i konačno, prije 50.000 godina. Tako noćno nebo gubi svoju nepromjenjivost, vlastito gibanje zvijezda ubrzano milijune puta pokazuje svoje djelovanje. Pred 50.000 godina nebo je bilo toliko drugačije, da sam se osjećao kao da gledam nebo s nekog drugog nepoznatog planeta, daleko na drugom kraju Galaktike... Računalo nas vraća u sadašnjost i zatim pokazuje kako će se noćno nebo mijenjati u idućih 50.000 godina.

Istom lakoćom pokazuje nam ovaj izvanredni projekcioni sistem kako bi se noćno nebo mijenjalo na zamišljenom međuzvjezdanom putovanju prema nekoj od sjajnijih zvijezda. I opet nas efektnost prizora ostavlja bez daha... Po završenom međuzvjezdanom putovanju - nema odmora! Velikom brzinom izdižemo se iznad galaktičkog diska napuštajući Sunčev sustav, da bismo osmotrili našu Galaktiku "odozgo". Pogled na spiralne krakove naše Galaktike daleko od galaktičke ravnine zaista je impresivan iako znamo da se radi o modelu, o umjetno nacrtanoi galaktici.

Na žalost, umjetna zora prebrzo dolazi i označava kraj. Do tada, koliko sam primijetio, nitko od tristotine prisutnih se nije ni pomaknuo u svom sjedištu. A to govori također o tome da je predstava bila pravi doživljaj.
Nekoliko riječi još o samom Omniverzumu. Pored zapanjujućeg digitalnog planetarija, kupola Omniverzuma posjeduje specijalni 70 mm projekcioni sistem Omnimax. Svatko tko ima vremena (i novca) neće požaliti ako ovdje pogleda neki od filmova koji su na trenutnom repertoaru, iako tih filmova nema mnogo, budući da se zbog svoje posebnosti teško snimaju, ipak ih vrijedi pogledati. Naime, za razliku od običnih kino-projektora, gdje smo svjesni kino-ekrana, ma kako on velik bio, ovdje se film projicira na cijelu kupolu planetarija! Vjerujte, postignuti dojam realnosti vrlo je jak! Gledajući film o otočju Galapagos, nakon sasvim kratke "vožnje" brodićem po nemirnom moru, dobio sam sasvim solidan osjećaj morske bolesti. Da ne spominjem "sitne" dojmove kao na pr. kada iznenada iznad glave začujete škripu katarke, podignete glavu gore i vidite cijelu tu katarku iznad sebe!

I na kraju, još samo jedna kratka vijest, preuzeta iz inozemnog časopisa: u Parizu je otvoren novi planetarij koji posjeduje najnoviji digitalni projektor sposoban da prikaže oko 8000 zvijezda zajedno s njihovim odgovarajućim bojama! Posjeduje i specijalni filmski projektor Omnimax...

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!