Poletjela najsnažnija raketa - nosač

"Energija" će u putanju oko Zemlje dostavljati velike module od kojih će se u svemiru sastavljati ogromne orbitalne stanice i raznovrsne svemirske platforme.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja2732


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao Ante Radonić, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 2, iz 1987-1988. godine.

15. svibnja (maja) ove godine u 21 sat i 30 minuta po moskovskom vremenu s kozmodroma Bajkonur ostvaren je prvi start nove rakete-nosača nazvane "Energija". Time su u SSSR-u počela konstruktorska ispitivanja novog raketnog sistema u uvjetima realnog leta. Radi se o dvostepenoj raketi-nosaču čija startna masa iznosi preko 2.000 tona i koja je sposobna da u putanju oko Zemlje ponese koristan teret od preko 100 tona. To je daleko najjača od svih sovjetskih raketa-nosača dosad korištenih za svemirske letove. Ona može ponijeti u orbitu pet puta veći koristan teret nego raketa "Proton" koju SSSR koristi već preko dva desetljeća. (Trenutno, s obzirom da je američki "Space Shuttle" prizemljen i neće ponovo poletjeti prije sredine 1988. godine, "Proton" je najsnažnija raketa-nosač u operativnoj upotrebi.)

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 2, iz 1987/1988. godine.
Univerzalna raketa-nosač

"Energija" je izuzetno snažna i univerzalna raketa. Prije svega ona će činiti osnovnu kariku sovjetskog svemirskog transportnog sistema za višekratnu upotrebu. Drugim riječima, "Energija" će u stvari biti nosač sovjetskog svemirskog raketoplana sličnog američkom "Space Shuttle Orbiteru". Međutim, osim lansiranja svemirskih brodova za višekratnu upotrebu, nova raketa-nosač moći će letjeti i u bespilotnoj varijanti (koja je upravo isprobana) te nositi u svemir velike i teške svemirske aparate znanstvene i druge namjene.

Raketa - nosač "Energija" na startnom kompleksu. Fotografija.
Znači, "Energija" će u putanju oko Zemlje dostavljati velike module od kojih će se u svemiru sastavljati ogromne orbitalne stanice i raznovrsne svemirske platforme te orbitalna postrojenja za proizvodnju superčistih materijala, vakcina, jedinstvenih legura i drugih materijala čija je proizvodnja na Zemlji ili teška i skupa ili nemoguća.

Najsnažniji motori na tekuće gorivo

Raketa-nosač "Energija" visoka je 60 metara, a u svom donjem dijelu široka je gotovo 20 metara. Građena je po shemi paralelno sastavljenih raketnih stupnjeva. Naime, ona se sastoji od pet raketnih blokova, koji su međusobno paralelno složeni. Najveći je centralni raketni blok koji predstavlja drugi stupanj rakete. Na ovaj centralni blok pričvršćena su četiri manja raketna bloka i to u parovima, sa svake strane po dva. Ova četiri bloka čine prvi stupanj "Energije". Svaki od četiri raketna bloka snabdjeven je sa po jednim raketnim motorom koji koristi kao gorivo kerozin, te tekući kisik kao oksidator. To su sada najsnažniji raketni motori na tekuće gorivo koji postoje u svijetu. Svaki od njih stvara potisnu silu od oko 7.850.000 N (newtona). Da bi sebi bolje predočili tu silu, recimo, da svaki od tih motora može "podignuti" na Zemlji masu od oko 800 tona. Sovjetski stručnjaci nisu precizirali da li je ta vrijednost potisne sile data za motor kada radi u donjoj atmosferi pri površini Zemlje ili u uvjetima bliskim vakuumu. Naime, raketni motor ostvaruje nešto veću potisnu silu van Zemljine atmosfere, u vakuumu.

Crtež rakete nosača "Energija". Koristan teret (maketa satelita) obojen je tamnom bojom.
Najsnažnija raketa-nosač koja je ikad napravljena, bila je američka raketa-nosač "Saturn-5", konstruirana i korištena za letove na Mjesec, u okviru "Apollo" programa. Na startu njena masa dostizala je vrijedost od 2.940 tona. Njen prvi stupanj imao je pet raketnih motora tipa "F-1" i to su dosad bili najjači motori na tekuće gorivo (također na kerozin i tekući kisik) koji su napravljeni, ali se raketa "Saturn-5" prestala koristiti 1973. godine. Motor tipa "F-1" mogao je na Zemlji "podignuti" masu od blizu 700 tona, a pri potisnoj sili, koju može ostvariti u vakumu, mogao je teoretski "podignuti" na Zemlji masu od oko 800 tona. "F-1" trošio je 2.700 kilograma goriva u sekundi. Spomenimo još i to da je prilikom letova na Mjesec "Saturn-5" uvodio u putanju oko Zemlje kompoziciju mase do 140 tona.

Drugi stupanj "Energije" predstavlja raketni blok visine 60 i promjera 80 metara. U njegovom podnožju nalaze se četiri raketna motora koji troše tekući vodik i tekući kisik. Svaki od ova četiri motora stvara potisnu silu od blizu 2.000.000 N. (Svaki od ovih motora može "podignuti" na Zemlji masu od 200 tona.) Ti motori imaju približno jednaku potisnu silu kao oni koji su ugrađeni na američkom svemirskom raketoplanu i koji također koriste tekući vodik i kisik. (Tamo su tri takva motora.) Koliko nam je poznato, ovo je prvi put da SSSR koristi u svemirskim letovima tekući vodik kao gorivo. Kombinacija "tekući vodik-tekući kisik" dosad je najefikasnije kemijsko gorivo koje se koristi u svemirskim misijama i ono zahtijeva vrlo visoku tehnologiju kod izrade raketnog motora. Sovjetski stručnjaci uspjeli su napraviti takve motore koji omogućuju da "Energija" predstavlja vrlo efikasnu raketu-nosač.

Ova umjetnička slika prikazuje kako će izgledati raketa-nosač "Energija" zajedno sa svemirskim raketoplanom.
Prilikom starta pale se i prvi i drugi stupanj "Energije" koja tako uzlijeće pomoću ukupno osam raketnih motora. Ovih osam raketnih motora "pretvorilo" je na kozmodromu Bajkonur noć u dan kada se kasno navečer 15. svibnja "Energija" prvi put odlijepila od Zemlje i krenula put neba. Sve je funkcioniralo dobro. Nakon što je potrošeno gorivo prvog stupnja, četiri raketna bloka odvojena su od centralnog bloka i zatim su pali na teritorij SSSR-a u predviđenom području. Motori drugog stupnja nastavili su radom i doveli raketu do planirane visine.

Na bočnoj strani drugog stupnja (centralnog bloka) bio je pričvršćen koristan teret. Radilo se o maketi satelita. Ova maketa je i po svojim dimenzijama i po svojoj masi odgovarala teretu kakav će ova raketa-nosač ubuduće nositi u orbitu. Vjerojatno je imala masu od oko 100 tona. Na snimcima lansiranja ova maketa se jasno ističe jer je obojena tamnijom bojom, a po veličini može se usporediti s pojedinim od četiri bloka prvog stupnja, od kojeg je samo nešto manja.
Kad su ugašeni motori drugog stupnja, ovaj se odvojio od makete satelita i zatim pao u Tihi ocean. Maketa je imala vlastiti raketni motor pomoću kojeg je trebala biti uvedena u kružnu putanju oko Zemlje, lako je ovaj uključen prema planu, maketa nije ušla u orbitu jer se pokvario njen sistem za održavanje orijentacije u prostoru. Znači, za vrijeme rada raketnog motora, maketa satelita nije mogla održavati potreban položaj pa tako ni vektor potiska motora. Zato ona nije ušla u orbitu već je pala u vode Tihog oceana. Ipak, ovaj neuspjeh nema neko posebno značenje jer nema nikakve veze sa samom raketom "Energija". Zato se u službenom saopćenju i navodi da su ciljevi i zadaci prvog lansiranja "Energije" u potpunosti ispunjeni.

Zanimljivo je, da su kompjutori na "Energiji" za vrijeme starta i leta kontrolirali preko 2.000 parametara o radu pojedinih sistema rakete. Svi ti podaci su se radiovezom prenosili u kompjutorski sistem komandnog centra na Zemlji. U toku 1988. godine možemo očekivati i prvi let sovjetskog svemirskog raketoplana koji će na raketi "Energija" biti pričvršćen uz bočnu stranu centralnog raketnog bloka kao i maketa satelita prilikom prvog leta "Energije". Inače, u mjesecu travnju (aprilu) ove godine jedan sovjetski stručnjak izjavio je da se u SSSR-u gradi svemirski raketoplan i da će biti unaprijed javljeno kada će biti lansiran!

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!