Poruka Zemljana svemiru

I kao što brodolomniku na pustom otoku bacanje boce u more jača nadu da će se možda tako spasiti, i mi, Robinzoni na planetarnom otoku pomoću ovakvih poruka jačamo u sebi još maglovito vjerovanje da nismo sami u svemiru.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja4959


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao ing. Damir Mikuličić, suradnik Zvjezdarnice u Zagrebu, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 2, iz 1977-1978. godine.

Prije nekoliko mjeseci krenule su put dalekih vanjskih planeta Sunčevog sistema dvije istraživačke automatske sonde tipa Voyager. Jedna od njih proći će u ožujku 1979. pokraj Jupitra, a zatim, potkraj 1980. godine, pokraj Saturna. "Veliko putovanje" druge sonde još je ambicioznije; ako sve bude u redu, ova će sonda posjetiti čak četiri vanjska planeta Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, a za takav itinerer trebat će joj dvanaest godina! Obje letjelice zajedno vrijede 335 milijuna dolara što je, dakako velika suma novca, ali barem korisno utrošena. Jer, ovi "Putnici" ("Voyager" znači putnik) putuju po naučnom zadatku, pomoću njih bismo trebali proširiti naše znanje o divovskim vanjskim planetima i njihovim satelitima. No ovaj se puta nećemo zadržati na astronomskim zadacima sondi tipa Voyager. Za to ima još, uostalom vremena. Pričekajmo dok stignu za koju godinu do svojih ciljeva, do planeta pokraj kojih će proći u neposrednoj blizini pa da nam pošalju radio-putem podatke svojih mjernih instrumenata i kamera. Tada ćemo pisati o otkrićima, a sada, kad su sonde tek krenule na dalek put spomenimo da te sonde osim mjerne opreme nose još nešto: Poruku "Zemljana" svemiru, nekovrsnu našu vizit-kartu kojom se predstavljamo nepoznatim svjetovima.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 2, iz 1977/1978. godine
Na sonde je, naime, dodana po jedna video-gramofonska ploča s potrebnim aparatom za reprodukciju 110 minutnog programa u riječi, glazbi i slici što ga je "Homo sapiens" namijenio neznanim gledaocima i slušaocima iz dalekih dubina univerzuma. Onima koji bi eventualno pronašli sonde kada se one poslije obavljenog astronomskog zadatka u Sunčevom sistemu, gonjene dalje inercijom zbog brzine, zauvijek utope u interstelarni prostor kroz koji mogu lutati i milijardu godina prije nego slučajno ne nabasaju na neku zvijezdu. Ploče su zaštićene omotom protiv mikrometeora tako da će biti upotrebljive i nakon milijardu godina kao svjedoci neke civilizacije s ruba Mliječne staze koja je pružila ruku drugim razumima u svemiru.

I u tom beskonačnom, praznom prostoru, svemirskom oceanu, plutat će eonima poruke što ih je naša civilizacija namijenila slučajnim nalaznicima, nekim svemirskim kočarima koji brazdaju između zvijezda pa će možda tako naletjeti i na ovu vizit-kartu Zemljanina. I to ne prvu. Još prije šest godina sonde Pioneer 10 i 11 odnijele su put zvijezda pločicu s ucrtanim položajem Sunca unutar Galaktike te crtežom muškarca i žene. Kao da se nekako već uvriježio običaj da kad god nam se pruži prilika, kad god neki komad izrađen ljudskom rukom iz posve znanstvenoistraživačkog razloga leti planetarnim prostorom pa ode zatim i u interstelarni, mi na njega objesimo uz mjerne instrumente (koji nakon nekog vremena ionako utihnu) još i nekakvu pločicu s podacima porijekla, onako kao, što tvornički proizvodi namijenjeni izvozu nose oznaku "Made in Yugoslavia" na primjer.

I gle, uzima se to kao nešto posve normalno, istina bizarno, ali nitko se tome ne čudi premda je svima jasno koliko je ništavna vjerojatnost da u svemiru netko nađe jednom naše sonde Pioneer ili Voyager. Još da smo ih barem poslali namjerno točno prema nekoj zvijezdi, no i u tom slučaju vjerojatnost nije ništa veća jer bi "Putnik" putovao 40.000 godina do najbliže zvijezde. I uopće, ima li ta zvijezda planete s inteligentnim životom? Ima li uopće takvog života negdje u našoj blizini, ima li ga uopće među susjednih tisuću, najbližih sto tisuća, najbližih milijun zvijezda? Ili milijardu - gdje ga ima ako ga uopće ima? Svemirski prostor je toliko velik da ljudski um zapravo o tome nema prave predodžbe; može se samo nabacivati besmislenim brojkama. Ali, kako reče Morison, jedan od pobornika traganja za vanzemaljskim civilizacijama; "Vjerojatnost za uspješan ishod takvih traženja je vrlo malena, ali će biti ravna nuli ako se ništa ne učini."

I, evo, učiniše opet nešto. Glavni, idejni otac poruke što je nose Voyageri, Carl Sagan je s ekipom suradnika i konzultanata ovako sastavio našu posjetnicu s kojom smo se predstavili svemiru: Ploča počinje sa setom od 115 fotografija (naravno u obliku elektro-impulsa, slično kao na magnetoskopskoj traci). To su fotografije Sunca, Mjeseca, zvjezdanog neba, Sinajskog poluotoka gledanog iz satelita, tu je grupa djece u igri, komadić talijanske auto-ceste, sovjetski sprinter Valerij Borzov, krokodil, slonovi, Dolina spomenika (u SAD) hram Tad Mahal, tu je i fotografija jednog tipičnog supermarketa itd. itd. Posebno poglavlje posvećeno je slikovnim objašnjenjima "metode reprodukcije ljudske vrste" prikazane na način "koji je sve prije nego stidljiv, kažu oni koji su to vidjeli.

Ovakvu slikovitu i šifriranu poruku ponijele su svemirske letjelice "Pionir 10" i "Pionir 11" prema div-planetu
Jupitru da se prošavši pokraj njega upute još dalje - nekuda u bezdana svemirska prostranstva.
Nakon slikovnog, slijedi zvukovni dio ploče. Prvo, generalni sekretar UN Kurt Waldheim priča neznanim svemircima o "Organizaciji 147 zemalja članica" i nastavlja zatim priču o "jednom planetu... koji je samo mali dio univerzuma". Njegov govor slijedi lavina s jezične babilonske kule Zemljana pa će sretni nalaznici sonde imati dosta posla dok ne dekodiraju rečenice sa 60 najvažnijih jezika Zemlje. Kad odgonetnu jezike čeka ih novo ugodno iznenađenje što su ga sastavljači poruke nazvali "Zvukovi Zemlje". Ta se zvučna razglednica sastoji na primjer od kucanja srca, smijeha, zavijanja hijena, kreketanja žaba, šuma vjetra, pa onda cvrčci cvrče, pa ptičice pjevaju itd. sve do kakofonije iz jedne kovačke radionice. Na kraju jedan zvučni poljubac i radio signal pulsara (vrsta zvijezde).

Posljednji, najveći dio ploče - 90 minuta - sadrži glazbu. Svemirski koncert po željama Zemljana počinje s brandenburškim koncertom Johanna Sebastiana Bacha, prelazi zatim u senegalske bubnjeve da bi preko meksičke mariahi glazbe stigao do rock-zvijezde Chuck Berryja. Tuš. Zvuci sa Zemlje izlaze zatim iz Mozartove "Čarobne frule", pa iz kineske čin glazbe. Slijedi peruanska svadbena pjesma za žene. Posljednja nota pripada opet klasici: Beethoven: Kvartet za gudače broj 13.
Takva je dakle vizit-karta Zemlje. Po Carlu Saganu. O da, gotovo da i zaboravismo. Na kraju su još izrečene velike riječi, velike: "Nadamo se da ćemo jednoga dana, kad riješimo svoje probleme, uzeti učešća u zajednici galaktičkih civilizacija". Izgovara ih svemircima u uho nitko drugi nego predsjednik SAD Jimmy Carter. I mi se nadamo da će se ova želja i ostvariti... Zaista lijepo, simpatično. No sve mi se ipak nekako čini da te pločice, te poruke što ih tu i tamo hitnemo u međuzvjezdani prostor, da to naše legitimiranje i nije zapravo namijenjeno toliko svemircima koliko nama samima. Nakon što smo tek nedavno ispilili iz humanoidnog jajeta, prokljucali atmosfersku opnu, mi sada važno pijučemo svemiru dajući do znanja nepoznatim svemirskim susjedima da, eto, i mi postojimo.

I nije zapravo uopće bitno što je svima jasno da poruke s naših sondi neće nitko naći. Važno je samo da se na taj, zasad još djetinjast način, razvija kod nas samih osjećaj pripadnosti univerzumu. Dajemo sami sebi time do znanja da smo prihvatili nedokazanu još činjenicu da ima i drugih osim nas. Zato je poruka što je nose Voyageri namijenjena nama ljudima, ona ima jedini svoj smisao u tome da smo ipak mislili i na to da je stavimo u sondu. Da nam je to palo na pamet, pa makar bilo praktički apsurdno. I kao što brodolomniku na pustom otoku bacanje boce u more jača nadu da će se možda tako spasiti, i mi, Robinzoni na planetarnom otoku pomoću ovakvih poruka jačamo u sebi još maglovito vjerovanje da nismo sami u svemiru. I - da ne pripadamo samo svom zoološko-planetarnom egoizmu, nego stvarnosti sve-svemirskog postojanja...

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!