Svjetlost je pobijedila diva

Veliko "oko" Mt. Willsona više ne gleda u nebo. Pobijedila ga je svjetlost koja ne dolazi iz dubina svemira nego ona koju proizvodi čovjek, ubistvena jer je sakrila sjaj zvijezda i odvojila čovjeka od prirode.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja2306


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisala Tatjana Kren, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 3-4, iz 1985-1986. godine.

Svjetlost je pobijedila jednog diva, teleskop-refraktor, promjera objektiva 2,5 metara, na čuvenom opservatoriju Mount Wilson u Kaliforniji, ali astronomi širom svijeta nisu zbog toga mogli izraziti svoje zadovoljstvo. Prije obrnuto - željeli bi da je div mogao pobijediti svjetlost. Nije to svjetlost koja do nas dolazi iz svemirskih prostranstava i čije tajne astronomi istražuju, voljni da probdiju noći i noći u toj vječnoj potrazi. Ova je svjetlost vezana uz čovjeka i njegovu tehnološku civilizaciju. Korisna je, dakako, jer bez nje ne bi mogli sanjati san izobilja i udobnosti kakav sanjamo, ubistvena jer je sakrila sjaj zvijezda i odvojila čovjeka od prirode pa luta svijetom u magli svoje otuđenosti, ne znajući da je proizvod prirode i negirajući svoju pripadnost.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 4-5, iz 1985./1986. godine.
Eto, ta svjetlost je pobijedila i divovski teleskop. Njegovo ogromno oko, vječno okrenuto prema svemiru, zatvoreno je, jer su promatranja postala nemoguća zbog smoga i svjetlosti ogromnog velegrada u blizini - blistavo osvijetljenog Los Angelesa. Ovaj je div bio strahovito osjetljiv, njegovo je oko bilo sposobno zapaziti blijede tračke svemirske svjetlosti. Ta je preosjetljivost za njega postala Ahilova peta. Nakon više od 65 godina predanog rada morao je konačno priznati poraz.

Umjesto epitafa - malo prošlosti

Krajem 19-tog stoljeća najveća zvjezdarnica na svijetu bila je Lickova zvjezdarnica, čiji je teleskop bio promjera objektiva 91 cm. Zaslugom čuvenog astronoma Georga Ellery Halea, izbrušen je objektiv promjera 102 cm i montiran na Yerkesovoj zvjezdarnici u državi Wisconsin na obali Michiganskog jezera, koji je do danas ostao najveći teleskop-refraktor na svijetu. G. E. Hale postao je prvi direktor ove zvjezdarnice, obavljajući tu dužnost punih deset godina. George Ellery Hale bio je vrlo uporna, vrlo dinamična i vrlo sposobna osoba. Rodio se 1868. godine u Chicagu. Još kao studentu Tehnološkog instituta u Cambridgeu, SAD, zaiskrila mu je ideja o mogućnosti opažanja Sunca pomoću spektroskopa, što je 1892. godine rezultiralo izradom spektroheliografa, a zatim spektrohelioskopa, bez kojih je do otkrića filtera bilo nemoguće zamisliti opažanje Sunca.

Promjer objektiva od 102 cm nije mogao dugo zadovoljiti Halea. On je uvijek želio više i dalje. Sanjao je o planinskoj zvjezdarnici s odličnim klimatskim i meteorološkim uvjetima i o teleskopu većeg promjera objektiva. Za ostvarenje ideje odabrao je novu stazu - reflektorsku. Odlučio je ostaviti teleskope-refraktore po strani i veliki promjer objektiva kakav je želio, postići izradom ogromnog zrcala. U međuvremenu pronašao je pogodno mjesto za novu zvjezdarnicu. Bio je to jedan od najviših vrhova Siera Madre (1738 m), u klimatski vrlo povoljnoj Kaliforniji.

Hale je želio ogromni objektiv promjera 60 palaca (incha), t.j. 152,7 cm, veći od svih dotada izrađenih. Okupio je izvrsnu ekipu stručnjaka na čelu s poznatim optičarom i konstruktorom Ritcheyem. U gradiću Pasadeni iznad kojeg se diže Siera Madre, izgrađene su optičke radionice i počela je komplicirana izrada zrcala. Godine 1908. završen je 60-palčani teleskop, veći od svih dotadašnjih, ali već 1910. godine Hale je sredstvima Johna D. Hookera uložio sve napore da Ritchey započne s izradom teleskopa-reflektora promjera objektiva od 100 palaca odnosno 254 cm. Po svom donatoru dobio je ime "Hookerov teleskop" i montiran je na Mount Wilsonu 1918. godine. Koliki je podvig predstavljala izrada ovakvog zrcala dovoljno govori činjenica da je poliranje stakla moralo biti u toj mjeri savršeno da ni na jednoj točki površine nije smjelo imati razliku veću od 1 do 2 mikrona od proračunom dobivene geometrijske zakrivljenosti.

Hookerov teleskop na Mount Willsonu - odlazak u zasluženu mirovinu.
Konstruktori su izradili i specijalnu spravu koja je sprečavala ugibanje zrcala uslijed vlastite velike težine (4.500 kg) i deformacija površine zbog promjene temperature. Tako je započelo plodno djelovanje tada najvećeg opservatorija na svijetu, poznatog pod nazivom "Sunčev opservatorij na Mount Wilsonu". Naime, u početku svoga djelovanja Mount Wilson je bio predviđen isključivo za promatranje Sunca pa je u tu svrhu, na dubini od 22 metra, u uvjetima stalne temperature, postavljen najvažniji dio spektroheliografa. Celostat za promatranje Sunca sastojao se od dva zrcala koja su reflektirala Sunčeve zrake u stalnom pravcu.

Uskoro je "veliko oko" zaronilo u dalja zvjezdana prostranstva, jer su reflektori zbog svoje akromatičnosti i velike svjetlosne moći itekako pogodni za istraživanje spektara zvijezda, a Hookerov teleskop može "vidjeti" zvijezde do 21. prividne zvjezdane veličine. Tako će, između ostaloga, ostati zabilježeno u povijesti ovog opservatorija i povijesti astronomije da je na opservatoriju Mount Wilson izmjeren promjer zvijezde Betelgeuse (alfa Oriona) Fizeauovom metodom, a zatim i promjeri drugih velikih zvijezda, promjerom stotine puta većih od našeg Sunca. Američki astronom Harlow Shapley s Mount Wilsona je pokušao odrediti udaljenosti kuglastih skupova i za prvi skup je odabrao M 3 u Lovačkim Psima, za koji je utvrdio da je udaljen od nas preko 45.000 godina svjetlosti. Slijedilo je zatim određivanje udaljenosti galaktika pa je Shapleyevom metodom astronomu Hubbleu pošlo za rukom odrediti udaljenost Andromedine maglice odnosno nama najbliže galaktike M 31 u zviježđu Andromede, a zatim i drugih galaktika, čije se udaljenosti mjere milijunima godina svjetlosti. Oko "Hookerovog teleskopa" približilo je daleki svemir.

No, nisu samo zvijezde bile cilj njegova pogleda. Vrlo uspješno su korištene njegove mogućnosti i za promatranje, snimanje i proučavanje nama bliskih nebeskih tijela i otkrivanje mnogih tajni u našem susjedstvu. Tako su npr. fotografije Marsa snimljene s Mount Wilsona konačno oborile teoriju o postojanju kanala na Marsu.

Mogli bi još dugo nabrajati mnoge i mnoge velike uspjehe opservatorija na Mount Wilsonu i diviti se fotografijama snimljenim s ovog opservatorija. Nešto više od tri desetljeća bio je nenadmašiv u astronomskom svijetu. Kroz njegove laboratorije, mehaničke i optičke radionice i promatračka mjesta prošla su mnoga značajna imena iz svijeta astronomske i ostalih prirodnih znanosti. Hale je na njegovom čelu, kao direktor, ostao samo do 1923. godine, kada ga je slabo zdravlje primoralo da ostane samo počasni direktor. No, to ne znači da se taj nemiran, stalno aktivni duh, smirio. Neprestano je radio na popularizaciji astronomije i bavio se mišlju da li je moguće izraditi još veće zrcalo od pyrexa - dvostruko veće. Umro je u Pasadeni 1938. godine, kada su u punom jeku bili radovi na izradi orijaškog zrcala, promjera 200 palaca (incha) odnosno 508 cm, za zvjezdarnicu Mount Palomar, smještenu na nadmorskoj visini od 1815 metara, koja je i danas najljepši spomenik svom tvorcu, sve od 19. studenoga 1949. godine, kada je orijaški objektiv stigao na svoje odredište.
Oko Hookerovog teleskopa može, kao što je već rečeno, uočiti slabašnu svjetlost zvijezde 21. prividne zvjezdane veličine, naravno, u uvjetima "savršene" tame. Ako je pozadina noćnog neba previše svijetla, na fotografijama to ostavlja trag poput svijetle koprene. Već četrdesetih godina javljao se taj problem zbog blizine divovskog svjetlosnog izvora - Los Angelesa. Bio je to problem koji nitko nije bio u stanju riješiti. Svjetla Los Angelesa bujala su sve više i ovo bujanje bilo je nezaustavljivo. Hookerov teleskop radio je sa sve većim teškoćama i kada se znaju sve okolnosti bilo je samo pitanje vremena kada će se morati prestati s radom. Mount Wilsonovo vrijeme je, eto isteklo i pitanje je, na koje još ne znamo odgovor, može li Hookerov teleskop biti ponovno montiran negdje drugdje, na nekom drugom opservatoriju, ili će cijeli kompleks biti pretvoren u muzej ili nešto drugo. No, pred astronomski svijet bačeno je još jedno, daleko važnije pitanje: Koliko dugo će izdržati "veliko oko" na Mount Palomaru odnosno koliko će još pasti žrtava "svjetlosne civilizacije"? I, da li je jedini izlaz u stvaranju opservatorija iznad Zemlje, negdje u putanji oko nje, u čemu je prvi korak već načinjen, ili pak na Mjesecu? Vrijeme, koje stvara i liječi rane dat će odgovor i na ta pitanja.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!