U svemiru - zvjezdarnica

Stručnjaci NASA-e nedavno su objavili da ozbiljno razmišljaju o upućivanju u svemir teleskopa sa zrcalom promjera 2,4 metra.

Požutjele stranice skrivaju puno zaboravljenih znanja
Članak
0Komentari
Broj otvaranja2555


Rubrika Škrinjica donosi vam tekstove od prije nekoliko desetljeća, kao osvrt i podsjetnik na neka druga vremena u kojima su se ljudi također bavili znanošću ali malo drugačije negoli je to danas običaj. Odabrali smo tekstove koje su nekada pisali naši prijatelji i kolege od kojih smo učili kako se baviti znanošću, ali i kako bismo ih izvukli iz zaborava. Nadamo se da ćete uživati čitajući ih.

Tekst je napisao dipl. inž. Nenad Raos, suradnik Zvjezdarnice u Zagrebu, a objavljen je u časopisu Čovjek i svemir broj 2, iz 1978-1979. godine.

Premda to ne izgleda tako teško i složeno poput izgradnje velike hidroelektrane koja zaustavlja rijeku ili poput leta na Mjesec, činjenica jest da je izgradnja velikih teleskopa jedan od najtežih tehničkih pothvata, lako je teleskop u osnovi veoma jednostavan instrument (sastoji se samo od konkavnog zrcala i postolja za njega) njegova izrada nije nimalo laka kad se radi o golemim dijelovima koji uz to moraju biti izrađeni tako precizno da se to nemalo doimlje fantastično. Najveći teleskopi na svijetu, onaj u Americi na Mount Palomaru i onaj u Sovjetskom Savezu na Kavkazu, imaju zrcala što bi jedva stala u omanju sobu. Izliti nekoliko tona težak komad stakla i to tako da u njemu ne ostane nijedan mjehurić zraka - to je zaista prava majstorija. No još je veća majstorija taj komad stakla tako dobro izbrusiti da na njemu ne ostane "grba" veća od stotisućinke milimetra. Da, upravo toliko! 

Kad je tridesetih godina proradio teleskop na Mount Palomaru sa zrcalom promjera 508 centimetara bio je to kraj jednog od najvećih tadašnjih tehničkih poduhvata. No kad je sedamdesetih godina dovršen teleskop na Kavkazu, unatoč tome što je imao veće zrcalo (promjera čak šest metara) njemu nije posvećena gotovo nikakva pažnja. Zašto? Izgradnja velikih teleskopa traje dugo, veoma dugo. Dok se napravi projekt, dok se izlije i izbrusi zrcalo, dok se desetke tona teški dijelovi prenesu na vrh visoke planine, dok se sve to montira s točnošću s kakvom se ne sastavljaju ni satovi - potrebne su godine i godine. A za to vrijeme štošta se dogodi u znanosti...

U posljednja dva desetljeća radio-astronomija je od prirepka astronomije postala najmoćnija grana znanosti o zvijezdama, izgrađeni su radio-teleskopi takve osjetljivosti o kakvoj se nekoć nije moglo ni sanjati. Pojavili su se sasvim novi astronomski instrumenti kojima se svemir može gledati sasvim drugim očima. Infracrveno, ultraljubičasto i rendgensko zračenje, gama zrake... sve je to postalo dostupno promatranju i mjerenju. Fotografske ploče zamijenili su fotoelektrični detektori koji su toliko izoštrili slike dalekih nebeskih tijela da prema njima slike dobivene klasičnom fotografijom nisu ništa bolje od crteža rukom prema "crtežu" dobivenom na fotografskoj ploči.

Naslovnica časopisa Čovjek i svemir broj 2, iz 1978/1979. godine
Zahvaljujući svim tim novim, revolucionarnim izumima u svemiru su otkriveni pulsari i kvazari, neutronske zvijezde i naslućeno postojanje tako čudesnih nebeskih tijela kao što su "crne rupe". No ono najvažnije, ono što će stubokom izmijeniti naše predodžbe o mnogo čemu u svemiru tek treba da dođe. To je prenošenje instrumenata u svemir, u putanju oko Zemlje, u zrakoprazni prostor. Ta zamisao nije nipošto nova. O tome su sanjali već prvi proroci svemirskih putovanja, o izgradnji teleskopa u svemiru pisao je Hermann Oberth, čovjek koji je razrađivao raketnu tehniku, maštao o vozilima za Mjesec, o golemim satelitima i međuplanetarnim putovanjima i - zvuči nevjerojatno - uvjeravao ljude da svemirski letovi nisu nikakva fantazija nego realna tehnička mogućnost - samo nekoliko godina prije no što se prva tvorevina ljudske ruke - Sputnjik oglasila iz svemira svojim "pip-pip".

U prostoru među zvijezdama nema praktički ničega. Ništa ne smeta svijetlu u njegovom putovanju kroz beskrajna svemirska prostranstva. Onih stotinu kilometara zraka što nas štiti od beživotnog vakuuma veća je zapreka svijetlu od milijarda i milijarda svjetlosnih godina praznog svemirskog prostora. Atmosfera ne propušta - na sreću živih bića, a na nesreću astronoma - veliki dio ultraljubičastog i infracrvenog zračenja, ona je nepropusna za rendgensko zračenje i neda mnogim radio-valovima da ikad dopru do površine Zemlje.

To najbolje znaju astronomi kada godinama izabiru mjesto za podizanje zvjezdarnice. To se mjesto mora nalaziti na što većoj nadmorskoj visini jer je tamo zrak čistiji i rjeđi, mora biti daleko od bilo kakvog naselja jer obična žarulja u blizini teleskopa (koji je tako osjetljiv da može otkriti upaljenu šibicu na udaljenosti od trideset tisuća kilometara!) zadaje astronomima više glavobolje nego čitava eskadrila mlaznih aviona iznad glave violinista.

Na crtežu je prikazana scena koja će za nekoliko godina postati stvarnost i - prvorazredni astronomski
događaj: astronauti upravo iskrcavaju "svemirski teleskop" iz letjelice Space Shuttle, da bi ga zatim
ostavili u obavljanju njegove pionirske misije u orbiti...
U svemiru je, međutim, sasvim drugačije. Tamo nema ničega: ni zraka, ni prašine, ni oblaka. Bolje mjesto teško da bi se moglo i zamisliti. Nekoć sanje i puste želje danas se postepeno ostvaruju. U svemiru već kruži nekoliko satelita opremljenih astronomskim instrumentima. No najvažnije tek dolazi. Stručnjaci NASA-e nedavno su objavili da ozbiljno razmišljaju o upućivanju u svemir teleskopa sa zrcalom promjera 2,4 metra. Već je određena i godina: 1983. Zar se to nije moglo učiniti ranije? Ta izgraditi takav teleskop nije teško, a rakete nosači su već odavno dovoljno jake da ga izbace u putanju oko Zemlje.

Da, to je točno, ali koliko bi takav teleskop mogao ostati u putanji? Nekoliko godina najviše. Sve satelite, naime, nakon tog vremena čeka ista sudbina: postepeno smanjuju brzinu i tada poput meteora izgore u atmosferi. A što ako se dogodi kakav kvar, možda i takav kakav se ne može otkloniti u svemiru? Takva velika i složena naprava ipak je odveć skupa da bi se njome moglo napraviti nekoliko promatranja - pa gotovo.

Trebalo je čekati nešto drugo: jeftiniji i bolji način svemirskog transporta. Već početkom slijedeće godine Amerikanci namjeravaju poslati u svemir prvi "svemirski taksi" (Space Shuttle), "raketu" koja bi se nakon svemirskog leta vraćala na Zemlju ne ostavljajući ništa u orbiti, letjelicu koja bi se mogla upotrijebiti nekoliko puta. "Svemirski taksi" - predviđaju američki astronautičari - smanjio bi troškove putovanja u svemir za deset do stotinu puta. Izbacivanje tereta u putanju oko Zemlje ne bi bilo mnogo skuplje od njegova prijevoza avionom s kontinenta na kontinent.

Svemirski bi taksi osim kabine za posadu imao i veliki "prtljažnik" - prostor u stražnjem dijelu dovoljno velik da u njega lako stane "svemirski teleskop". Svako malo moglo bi se slati takve letjelice na obilazak teleskopa, a u slučaju da se nešto ozbiljno dogodi ništa lakše nego teleskop spremiti u "prtljažnik" - pa s njime na Zemlju. Iako će taj teleskop biti upola manji od onoga na Mount Palomaru, u mnogo čemu će ga nadmašivati. Budući da mu neće smetati atmosfera, njime će se moći postići deset puta jasnija slika, a osjetljivost na svijetlo povećat će se čak stotinu puta. Posljedica: njime će se moći promatrati zvijezde sve do 29. veličine, koje su stotinu puta slabijeg sjaja od onih što se još mogu vidjeti s Mount Palomara.
Šest instrumenata što će se nalaziti u tom satelitu umnogome će obogatiti znanje o svemiru. Fotoelektričnom kamerom moći će se snimati udaljeni svemirski objekti, pa i najudaljenije galaktike, recimo, one što se nalaze u zviježđu Hidre, lako na prvi pogled izgleda svejedno je li neka galaktika blizu ili daleko, to nije tako. Ako su sve galaktike nastale istodobno u titanskoj eksploziji prvotne materije - a to je danas općenito prihvaćeno - tada su one udaljenije znatno mlađe, jer svjetlost od njih stiže sa zakašnjenjem od nekoliko milijardi godina. Računa se da ih vidimo u vrijeme kad su bile umalo dvaput mlađe od Kumovske slame, pa bi se iz takvih opažanja moglo štošta naučiti o životnom putu zvjezdanih rojeva.

Osim dva spektrometra, uz teleskop će se nalaziti i astrometar, instrument za mjerenje kutne udaljenosti među nebeskim tijelima. Budući da će se ti kutevi moći mjeriti s točnošću od dvije stotinke lučne sekunde (kut pod kojim se vidi glavica šibice na udaljenosti od dvadeset kilometara!) što je više nego deset puta točnije nego sa Zemlje, to će se moći paralakse zvijezda, pa stoga i njihove udaljenosti isto toliko točnije određivati. Daleke zvijezde postat će bliske, njihove udaljenosti točno i nedvojbeno određene. Šesti instrument fotometar, naprava za mjerenje jakosti svjetla, izvrsno će poslužiti za proučavanje dvojnih zvijezda. Sjaj se takvih zvijezda, naime, mijenja ovisno o tome u kakvom se međusobnom položaju nalaze, pa bi se takvim mjerenjima moglo štošta saznati o njihovim putanjama.

Ukratko: lansiranje takvog teleskopa u svemir odgovaralo bi izgradnji teleskopa na Zemlji sa zrcalom promjera pedeset metara! Što možemo očekivati u budućnosti? To je teško reći jer era svemirskih teleskopa tek počinje. Postavljanje u orbitu mnogozrcalnih teleskopa, takvih instrumenata koji se sastoje od mnogo malenih zrcala) moglo bi uroditi nesagledivim spoznajama. Pronalaženje planeta oko drugih zvijezda (postojanje kojih je još uvijek upitno), proučavanje zvijezda u drugim galaktikama - sve će to postati moguće ne za stotinu ili tisuću godina nego u najskorijoj budućnosti.

Jednog će dana divovi s Mount Palomara i Kavkaza biti pretvoreni u muzeje u kojima će radoznalci moći gledati "bliske" objekte u svemiru i čuditi se koliko su ljudi nekoć utrošili domišljatosti i znoja da primitivnim sredstvima izrade takve instrumente, a danas - mislit će posjetilac "drevne" zvjezdarnice - najmanji od stotine teleskopa što kruže oko Zemlje nadmašuje te nekadašnje divove, čineći zvijezde bližima no što su nekoć bili planeti.

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!