Umjetna inteligencija - pad na ispitu

Računala su s nama no jesu li zaista pametna? Ili su i najpametnija računala pametna samo onoliko koliko im to omogućava programski jezik i programer koji je program napisao?

Budućnost kakvu priželjkujemo. No, što nam doista donosi?
Članak
0Komentari
Broj otvaranja352

A za sve su u narodu krivi mikrokompjuteri. Ta mala žgoljava stvorenja, početkom osamdesetih godina počela su ulaziti u naše domove, ponegdje čak i u škole, gotovo redovno svoju su pamet projicirali na kućne tv uređaje. Još se bijelilo na plosnatom Sinclairovom ZX 80 nije ni presušilo od ispravljača montiranog u centralnom dijelu kućišta s poklopcem, kao kod turbodizelskih automobila tih godina, kada je pristigao ZX 81. Uslijedio je Spectrum, Commodore 64, Atari, QL... Bio je tu i Apple sa IIc, Lisom NeXTom (manje ili više uspješnim (polu)proizvodima).

Nekadašnja računala zauzimala su prostor poveće sobe.
Nastali su u tom međuvremenu i Galeb, Orao, Lola8, Ei PECOM... Ubrzo su svi pali u zaborav dolaskom PC generacije. 286, 386, 486, a tek DX strojevi. Članak u Galaksiji opisao je računalni let jata lastavica u kojem se dogodio slučaj kada je jedna ptica neprogramirano udarila u zgradu, otresla krilima i nastavila let... Par napisa o bio-računalima koja se moraju čuvati od prehlade, vodila su ka SF-u koji se približio sadašnjosti. Strojevi koji misle i rade vođeni vlastitom inteligencijom. Tko se ne sjeća HAL-a 6000, humanoidnih stvorenja iz Aliena čijim žilama ne teče krv i sve sile ekipe koja se više ili manje uspješno drži Asimovljevih zakona robotike, uključivo i četvrti, tj. onaj nulti, naknadno pridodan, a čemu je zasigurno kumovalo i iskustvo "mladog" Alvina iz Dijaspara kada je otkrio Lis. Arthur C. Clarke teško da je prije pisanja Odiseje znao za CER 10 Instituta Mihajlo Pupin...

Sjeća ih se još netko?
I onda nam danas strojevi kroje sudbinu, a istodobno tražimo ljude koji bi pomoću aplikacija ili programa otkrivali nove svjetove u bazama podataka. Kao da to strojevi ne mogu sve sami, naročito stoga što je AI već toliko udomaćen pojam da se njega ne groze ni žuti ni još žući mediji kada predstavljaju budućnost porno industrije koja nas je već stigla. Nema dobnog ograničenja, nema što se ne može konstruirati ili preprogramirati pa da izgleda i oponaša baš ono i onako kako korisnik želi. Kako uopće povjerovati da čovjek i dalje mora biti "iznad" strojeva, kad strojevi mogu sve. Nekoć je netko od autora priloga u Svetu Kompjutera ili Računara  napisao kako su i najpametnija računala pametna samo onoliko koliko im to omogućava programski jezik i programer koji je program napisao.

Što se AI i ne AI sustava tiče, to je i danas najbolji odgovor. Postavlja se pitanje kako na banalnom primjeru pokazati svu moć i nemoć računala, strojeva (zvali ih robotima, kiborzima, automobilima, perilicama, mobitelima...) Zar sva ta računalna pamet ne zna da postoje utičnice bezmalo svugdje, nego baš moraju ostati bez električne energije (ili su barem morali čuti za Marina Soljačića (MIT) i beskontaktni, bežični prijenos električne energije). Jel' ta AI stvarno toliko glupa da sama sebe ostavi na milost i nemilost primitivnih homo sapiensa koji ju u kutijama ove ili one vrste vozaju sa sobom unaokolo?

Umjetna inteligencija i čovjek, ruku pod ruku.
Nisam još svjedočio situaciji da je stroj sam od sebe producirao neki drugi stroj. Ni na planetu nema (još) takvih dojava. Mada i tu treba biti oprezan, to poprilično dobro zna i Damir Mikuličić (Izvori) koji je svojedobno napisao jako zanimljivo štivo u vidu knjige Svjedočanstva o budućnosti (Prosveta, 1988.). Citat iz knjige Astrofotografija (UAD Sarajevo) Aleksandra Tomića u kojem kaže kako astronomi amateri analognog fotografskog doba (ORWO i EFKE)  trebaju biti sretni ako se na njihovim fotografijama planeta nazire ikakva fleka na planetarnom disku, čak i velikog Jupitera, strojevi su odveli u prošlost koje se ne sjećaju ni danas već ne odveć mladi astrofotografi digitalnog doba.

Strojevi su deklasirali UNIS TBM mehaničke lupalice, a uređenje tekstova podignuli na nivo nezamisliv u vrijeme kada se tražio kolotur crno-crvene trake u papirnicama. Indigo papir zamijenila su indigo djeca, genijalnost Ptice i Dr. Frica iz KUD Idijoti, strojevi ne mogu ni prokužiti, a kamoli zamijeniti. MENSA testove i dalje bolje rješava osnovnoškolac nego li i najbolje superračunalo, ono se nikada samo od sebe neće sjetiti da iz dosade riješi test.

Nepremostiva prepreka za strojeve. Koliko dugo?
Za kraj, znate ono kad želite komentirati neki članak, a traži vas se da pročitate nekoliko prikrivenih slova i brojki kako bi mogli poslati komentar, e pa taj jednostavan posao za ljudski mozak još je uvijek daleko od mogućnosti strojeva. Ono što je nama homo sapiensima jasno na prvi pogled, umjetnoj je inteligenciji još uvijek eonima daleko. Hoće li se i kada to promijeniti? Nisam siguran želimo li to zaista, a kada se dogodi na pameti moramo imati jednu veoma važnu stvar. Ona tri plus nulti zakon robotike za AI zaista neće predstavljati prepreku...
x (x)
 

Bez komentara
Želiš komentirati? Klikni!