"Hobiti" - tajanstveni ljudi s Floresa

Subota, 10. ožujka 2007. u 17:11 sati

"U rupi u zemlji živio je hobit..."
     J. R. R. Tolkien
 
Ovim riječima započinje "Hobit" J. R. R. Tolkiena, priča o malim čovjekolikim stvorenjima koja će uskoro krenuti na put koji će promijeniti povijest Međuzemlja. Njih, kao i slična bića iz priča i mitologija svijeta, nikada nismo uzimali za ozbiljno, već samo kao plod mašte naših davnih predaka. Međutim na samom početku novog tisućljeća, godine 2003., na indonezijskom otoku Flores otkrivena je sasvim nova vrsta čovjekovih predaka - mali, hobitima slični ljudi, koji će promijeniti naše shvaćanje povijesti ljudskog roda.

Zagonetka nastanjivanja

Priča o ljudima s Floresa započinje pričom o otoku. Njegova povijest oblikovala je živi svijet na njemu i možda krije odgovor na zagonetke koje su se pružile pred očima znanstvenika koji su istraživali povijest čovjeka i njegove selidbe jugoistočnom Azijom. Kakav je Flores i što on pruža onima koji žive na njemu?


Flores – oko 360 km dug komad kopna između Azije i Australije. Izvor: University of Calgary

Flores je vulkanski otok na kraju lanca otoka koji započinje Sumatrom i Javom. Središnji je otok Malih sundskih otoka i teritorijalno pripada Indoneziji. Plodno vulkansko tlo otoka omogućilo je razvoj bogatog biljnog i životinjskog svijeta, a izoliranost i skučenost oblikovali su taj život u nevjerojatne oblike od kojih smo najnevjerojatnije tek počeli otkrivati. Na njemu se pronalazilo uobičajenih vrsta, ali neobičnih dimenzija. Od patuljastih slonova do divovskih štakora i guštera, priroda se tu poigrala s proporcijama, a ta igra nije zaobišla niti čovjekove pretke koji su tamo obitavali.

 Još sredinom 20. stoljeća svećenik i arheolog-amater Theodor Verhoeven je u zaljevu Soa otkrio kamene predmete koje je obradila ljudska ruka. Predmeti su procijenjeni na 750 000 godina starosti, a analize iz 90-ih su pokazale i do 840 000 godina. To je govorilo da su na otoku živjeli čovjekovi preci, ali nije bilo poznato otkuda su na otok došli. Zna se da su na obližnjoj Javi živjeli pripadnici roda Homo erectus stari najmanje 1,5 milijuna godina. Jesu li oni nastanili Flores?

 U vrijeme Verhoevena većina znanstvenika bila je nesklona tome, jer je Flores oduvijek bio izoliran. Čak i u vrijeme najniže razine mora od kopna ga je dijelio vodeni pojas i do 24 kilometara širok pa se otok nalazio iza Wallaceove linije. Smatralo se da Homo erectus nije bio sposoban prijeći takvu prirodnu barijeru, da je tek suvremeni Homo sapiens prije 50 000 godina napravio taj skok. Međutim dokazi su govorili suprotno i očito je Homo erectus savladao tu prepreku, a kako još ostaje zagonetaka. Verhoeven je bio u pravu.


Wallaceova linija - linija koja označava maksimalan prodor azijske flore i faune prema Australiji.
Izvor: Middlebury College

Međutim kako je Homo erectus došao na Flores nije bila jedina zagonetka tog otoka. Unatoč trudu znanstvenici nisu pronašli ostatke prastanovnika Floresa. Ekipa istraživača koja je radila na Floresu 2003. godine svoja je istraživanja usmjerila na špilju Liang bue (što na lokalnom mangarai jeziku znači "hladna špilja") ne bi li riješila tu zagonetku. Usprkos pronađenim životinjskim kostima i kamenim predmetima iz mlađih slojeva, nije bilo ni traga drevnom čovjeku kojemu su se pripisivala Verhoevenova otkrića. U tri mjeseca iskapanja ništa nije pronađeno. Međutim na samom kraju projekta, kada su nade već ugasle, pred očima istraživača počela se otkrivati jedinstvena zagonetka. Komadić po komadić kosti pokazao se kostur čovjeka ne većeg nego li je predškolsko dijete. Kostur je premazan učvršćivačem, iskopan i poslan paleontropologu Peteru Brownu na Sveučilište New England u Australiji.

Neočekivano otkriće

Analiza kostura koju je napravio Peter Brown zapanjila je znanstvenike. Sam Peter je rekao: "Već oko 60 sekundi nakon što sam ugledao čeljust, znao sam da je to nešto potpuno novo." Pronađeni kostur pripadao je ženi. Građa tijela imala je sličnosti sa Homo erectusom - koso čelo, snažna čeljust i arkade u obliku luka, međutim veličina tijela bila je nevjerojatna. Po istrošenim zubima znalo se da je riječ o odrasloj osobi, ali odrasloj osobi ne puno višoj od metra. Međutim najnevjerojatnije od svega je bilo to da je i mozak bio isto tako malen, oko tri puta manje zapremine od one suvremenog čovjeka.


Liang bue – špilja u kojoj su nađeni ostaci Homo floresiensisa. Izvor: Discovery

Međutim tu nije bio kraj iznenađenjima. Lubanja je pokazivala sličnost sa ranijim, manjim pripadnicima Homo erectusa, a po udubljenjima sljepoočnice podsjećao je i na 1,77 milijuna starog čovjeka iz Dmanisija u kavkaskoj državi Gruziji. Osim toga pokazivao je, po građi čeljusti, i sličnosti sa skoro najstarijim fosilima čovjeka uopće nađenim -  3.2 milijuna godina starim etiopskim fosilom poznatim kao Lucy. Koliko li je onda star taj zagonetni čovjek s Floresa? To je bilo novo veliko iznenađenje za znanstvenike. Analiziranje je pokazalo da su kosti stare svega oko 18 000 godina.  Daljnjim iskapanjima pronađeni su kosturi još šest pojedinaca u rasponu starosti od 13 000 do 95 000 godina. Pri tome se starost određivala na dva načina - radioaktivnim ugljenom i luminiscencijom okolnih slojeva. To je bilo nevjerojatno otkriće koje je postavljalo mnogo pitanja o prirodi tog zagonetnog prastanovnika Floresa.


Lubanja novootkrivene vrste u usporedbi s onom suvremenog čovjeka.
Izvor: National Geographic

Uz kosti su nađeni i ostaci vatre i lijepo isklesani kameni šiljci, za koje se smatra sa su vrhovi koplja. Također su pronađene kosti stegodonta (vrsta predaka slona) sa urezima i posjeklinama, što upućuje da su ih maleni ljudi s Floresa lovili. Kako je stegodont (patuljasti) životinja težine više od 360 kilograma, ljudi s Floresa su ih mogli loviti jedino u skupini, što upućuje na oblik zajedništva. Osim njih lovili su sve vrste koje su na otoku obitavale, od divovskih štakora do opasnih komodskih varana. Ti dokazi upućuju, da iako su imali malen mozak, ljudi s Floresa su bili inteligentni, vjerojatno i inteligentniji od njima suvremenih Homo erectusa. Također se smatra da su bili sposobni graditi male čamce od bambusa i tako možda preploviti i na susjedne otoke, a pripisuje im se i sposobnost komuniciranja vlastitim jezikom. Daljnja istraživanja će potvrditi ili oboriti te hipoteze. Osim toga, impresivna je i činjenica da je čovjek s Floresa živio paralelno sa suvremenim čovjekom gotovo 40 000 godina, što ih čini najduže živućom vrstom nemodernog čovjeka koja je opstala na planetu. Je li se čovjek s Floresa ikada sreo sa suvremenim čovjekom? Kako je izgledao njihov susret? To su pitanja na koja možda nikada nećemo saznati odgovore.


Pronađeno oružje i oruđe Homo floresiensisa. Izvor: Golden Time

Međutim tko su uopće ti tajanstveni ljudi s Floresa? Thomas Sutikna iz indonezijskog Centra za antropologiju smatra da pronađeni kosturi pripadaju novoj ljudskoj vrsti, dok neki znanstvenici to negiraju tvrdeći da je riječ o pripadnicima suvremenog čovjeka oboljelim od mikrocefalije, bolesti koja uzrokuje prestanak razvoja lubanje u određenoj fazi razvoja. Međutim mikrocefalija za posljedicu ima i veću ili slabiju slaboumnost, što fino obrađeno oružje i skupni lov negiraju u slučaju ljudi s Floresa. Također nove studije i pronalazak više kostura odraslih pripadnika populacije istih karakteristika govori u prilog tome da ljudi s Floresa spadaju u novu vrstu ljudskih bića. S time na umu vrsta je nazvana Homo floresiensis.


Thomas Sutikna, zagovornik Homo floresiensisa kao nova vrste s jednom od pronađenih lubanja.
Izvor: QJ.NET

Homo floresiensis je uistinu zagonetan i fascinantan pripadnik roda Homo. Ne samo zbog svojih neobičnih proporcija, već i svojih sposobnosti. Vjeruje se da se razvio iz ranije doseljenih pripadnika roda Homo erectus. Radna hipoteza je da je po slijedi otočni patuljasti rast. Naime, kada velike životinje dođu u mali izolirani okoliš s nedovoljno hrane, njihova tijela se počinju reducirati u sve manje oblike,. Dobar primjer toga su patuljasti slonovi. Vrijedi i obrnuto, kada mala vrsta dođe u povoljan krajolik bez velikih predatora, započinje njen rast, što dokaze nalazi u ostacima velikih guštera i štakora s otoka Flores. Zato se vjeruje da je Homo floresiensis u biti bila prilagodba dospjelog Homo erectusa na nove životne uvjete. Međutim nije pronađen niti jedan prijelazan kostur Homo erectusa u Homo floresiensisa pa porijeklo te vrste ostaje zagonetkom koju treba razriješiti.

Osim te zagonetke, postoji i ona kako i zašto su izumrli. Neki vjeruju da je tome možda uzrok promjena okoliša ili sukob sa suvremenim čovjekom, koji je na posljetku potisnu i istrijebio Homo floresiensisa. Osim toga postoji i hipoteza da bi izumiranju mogla biti kriva erupcija vulkana na Floresu pred 12 000 godina, uslijed koje su, primjerice, izumrli stegodonti na tom otoku. No usprkos toj činjenici, mnoge su vrste preživjele tu erupciju sklanjajući se na udaljenije i sigurnije dijelove otoka. Je li Homo floresiensis učinio slično? Lokalne legende govore o malom dlakavim ljudima koji žive duboko u prašuma otoka, a nazivaju se Ebu Gogoima. Njih su lokalna plemena opisala nevjerojatno slično znanstvenoj pretpostavki kako bi Homo floresiensis trebao izgledati. Osim njih, mnogi su zapadni misionari i kolonizatori opisivali susrete sa sličnim malim dlakavima ljudima, kako na Floresu, tako i na obližnjim otocima. Tako se na Sumatri slična čovjekolika patuljasta bića nazivaju Orang Pendek.


Jedna od rekonstrukcija Homo floresiensisa
s ulovom divovskog štakora.
Izvor: TV2.no

Po lokalnoj legnedi, nakon što su u nekoliko navrata napali njihovu djecu, lokalna su plemena uspjela na prevaru zarobiti u špilju i ubiti, sve osim jednog para koji je pobjegao duboko u šumu. Nakon toga, po legendi, Ebu Gogoi nisu viđeni. Bilo je to pred nekih tristotinjak godina. Je li moguće da je riječ o preživjelim Homo floresiensisima? Koliko je u pričama mašta, a koliko stvarnost nepoznato je, međutim nakon otkrića Homo floresiensisa, priča o Ebu Gogoima je dobila sasvim novu dimenziju. Zna se da je 12 000 godina u mjerilima geologije veoma malo, a i samo izumiranje vrste nije razjašnjeno, tako da ne bi bilo iznenađujuće da se negdje duboku u neistraženim predjelima prašume Floresa i obližnjih otoka možda i krije pokoji posljednji preživjeli par legendarnog Ebu Gogoa, ili znanstveno priznatog Homo floresiensisa.

Sve te zagonetke ostaju za riješiti generacijama novih arheologa, antropologa i drugih istraživača. Njihovim radom i trudom neprestano se otkrivaju nove vrste iz naše sadašnjosti i naše prošlosti, a možda uz malo sreće pronađemo i vrstu koja će prošlost i sadašnjost povezati u možda i najvećem otkriću početka 21. stoljeća - preživjelim pripadnicima zore čovjekova razvoja, malim ljudima s Floresa, Homo floresiensisima. I dok znanstvenici za sada bez traga lutaju hodnicima vremena i prostora u potrazi za odgovorima, ostaje nam na utjehu rečenica velikog J. R. R. Tolkiena, u čiju su čast ti ljudi popularno i nazvani hobitima, a koja kaže:

"Nisu izgubljeni svi koji lutaju".

Korištena literatura:

Wikipedia
National Geographic Hrvatska, broj 4, travanj 2005.

Pridružite nam se i raspravljajte s nama o ovoj temi na AstroForumu!